SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
SJEĆANJE
 
Zašto me Boško Petrović pitao tko je bio Josef Lada?
Autor/izvor: Miljenko Jergović
Datum objave: 19.02.2019. - 10:44:13
KOMENTAR - A znaš li ti, balavac jedan, tko je bio Josef Lada? – upitao me kada sam prišao njegovome stolu, koji je, poput kakvog podija, bio uzdignut nad klubom. Da, odgovorio sam, čovjek koji je nacrtao Josefa Švejka. 

Zatim me je ljutito gledao, pučeći onu svoju debelu, pomalo otomansku usnu ispod crnog brka, kao da ne zna što bi mi dalje rekao, ili kao da upravo želi pokazati da je i njega, takvog okruglog, u demodiranom pepito sakou, i s tim dragim, neobičnim licem, nacrtao Josef Lada. Vremena su bila gadna, ljeto 1993, pa je u belome Zagreb gradu, i za njega s tako kvrgavim imenom i prezimenom, ali i za mene koji sam se netom dotepel iz opsađenog Sarajeva, bilo bolje da izgledamo kao da nas je obojicu Lada nacrtao, tako da nismo stvarni, tako da nas nema, tako da smo samo ilustracija na margini velikoga hrvatskog povijesnog preporađanja što se događalo svuda oko nas.

U sljedećih petnaestak godina još me je bezbroj puta tako pozivao da priđem njegovome stolu: samo bi me nijemo i ljutito vabio kukom svoga kažiprsta, kao da je narednik što po gradu lovi vojnike koji bez dozvole izađu iz kasarne, da bi me zatim strogo upitao: jesi li čitao Buku i bijes, jesi li čuo za Borisa Viana, jesu li tvoji dobro… Jesu li tvoji dobro? To pitanje postavio mi je dan nakon što je, pred kraj rata, na tržnicu Markale pala granata i pobila sav onaj svijet. Pitao je to istim tonom kao i sve drugo, nastojeći da ostane smiješan u toj svojoj igri. Ne sjećam se više je li me još netko tih dana upitao jesu li moji dobro. Za većinski je Zagreb Sarajevo tada bilo daleko kao Islamabad. Svako je znao samo za svoju muku.

Tih sam godina, od ljeta 1993. sve do Tuđmanove smrti, stotine večeri i noći proveo u BP Clubu. S tog sam mjesta prijatelje ispraćao u Ameriku, Kanadu i Australiju, da ih godinama, ili više nikad, ne vidim. Tu sam se opijao istarskom grapom, od koje  me nikada nije zaboljela glava, učvršćivao sam prva zagrebačka prijateljstva – do danas nijedno nije opstalo, zaljubljivao se u žene čija lica još pamtim, ali im se ne sjećam boje glasa. Ili bih svu večer sam sjedio, čitao sutrašnje novine, neku knjigu; smišljao priče iz Sarajevskog Marlbora i Mame Leone, možda samo uživao, onako prazne glave, ne misleći ništa, dok je okolo nas sve brže prolazilo vrijeme. On me u tome nikada nije ometao. Ili bi glasno – da ga svi čuju – naređivao konobaru Milanu, bivšem pomorcu i Konavljaninu, da provjeri balavca je li punoljetan. Ako nije, neka ga izbaci iz lokala. Ako jest, neka mu donese još jednu grapu, na račun kuće.

Bio sam šokiran Zagrebom u kojem sam te 1993. na kraju i ostao. U samo nekoliko dana zaboravio sam da sam u taj grad dolazio i prije rata, da sam u njemu dugo boravio i da sam ga volio. Da me je netko 1989. upitao u kojem bih gradu na svijetu volio živjeti, odgovorio bih – u Zagrebu. Tada je to bio moj stejtment. Vjerojatno zato ovaj novi, Tuđmanov Zagreb nisam ni prepoznavao u svojoj uspomeni, nego sam ga morao nanovo vidjeti, doživjeti i upoznati. Njegovu živu ljepotu, unutarnju toplinu i tu ganutljivu distanciranu prisnost, upoznavao sam u BP Clubu. Kažem li da volim ovaj grad, to mjesto i ti ljudi prvi će mi na um pasti. Kažem li da ga ne volim, reći ću to na takav način da oni uvijek budu izuzeti.

Recimo, pamtim kako sam u zimu neke od tih godina iz dana u dan sjedao za stol bliže šanku, i očekivao da naiđe Mladen Raukar. Pravio sam se da čitam knjigu, a ustvari sam slušao njega kako govori. Nije mi bilo važno o čemu on to razgovara sa svojim prijateljima, s konobarima ili s Boškom, niti sam se predavao tom čudesnom daru za anegdotu i trač, u kojem nije bilo ama baš ničega trivijalnog. Uživao sam u Raukarovoj intonaciji i u njegovim naglascima, u sintaksi i leksiku onoga Zagreba koji sam cijeloga života više zamišljao, nego što sam ga mogao poznavati sa crno-bijelih fotografija, iz filmova i iz knjiga, iz noninih i nonetovih priča i predratnih sjećanja. Doista, dogodilo mi se da sam u Zagreb stigao malo prije fajrunta, prije nego što će ta posljednja gradska gospoda u pristojno vrijeme i bez puno galame otići svojim domovima i sa ovoga svijeta.

O koncertima u BP Clubu danas ne bih. Ne bih ni o Boškovim pločama, o zvuku njegovog vibrafona, ni o tome kako bih ga svaki put sreo kada bih ljeti, u vrijeme Motovunskog festivala, navratio do Grožnjana, ni o tome kako on tada nije glumio crtež Josefa Lade, niti je postavljao svoja pitanja, nego se samo pristojno veselio susretu. Neka cijela priča danas ostane na mjestu na kojem sam ga upoznao, tu gdje sam ga najčešće viđao, i neka u toj priči vibrafon, bubnjevi i ostali instrumenti stoje odloženi na pozornici, kao što su obično preko dana stajali.

Boško Petrović bio je veliki europski džezist i krupna figura hrvatske kulture. Tako će to, sigurno, negdje jednom pisati, i tako je to već rečeno u nekrolozima i u ucviljenim izjavama uglednika, koje su izlazile po novinama na dane karmina. Ali bio je on u zla doba i društveni ceremonijal-majstor u tih dvjestotinjak kvadratnih metara jednoga zagrebačkog podrumskog kluba. Intelektualac i klaun, svjetski glazbenik i lokalni slučaj, kosmopolit i malograđanin, apolitični frik i mudrac, savršeno svjestan u kakvome gradu i u kakvoj zemlji živi i kojim je ljudima njegov klub bio njihovo manjinsko utočište, Boško Petrović istovremeno je, i u svakome trenutku u tih nekoliko tisuća bipijevskih noći, bio veliki i mali čovjek, važan i beznačajan, slavan i savršeno anoniman, štitio je druge i bivao je štićen.

Pritom, do kraja je odživio sudbinu poslijeratnog istočnoeuropskoga džez pionira: pio je, lumpovao i trošio se, baš kao po kakvome udžbeniku svoga muzičkog žanra. Kao da se drukčije ne može i kao da je neka normalna građanska egzistencija, koja bi bila u skladu s kardiovaskularnim preporukama i stanjem bubrega i jetre, izdaja džeza i svih velikih džezera koji umirahu zbog manjka svakodnevne urednosti i viška furioznih životnih improvizacija.

Početkom dvijehiljaditih prorijedili su se moji odlasci u BP Club. Povjerovao sam u neka kriva prijateljstva, odao sam se društvenome životu, otkrio sam neke generacijske birceve, i na kraju zažalio. Čovjek pogriješi svaki puta kad povjeruje da nečemu, nekoj kolektivnoj ideji, društvu ili zajednici pripada. Najbudalastije je, međutim, kada povjeruje kako ga bliskost datuma u rodnim listovima generacijski određuje. Budalastije je to i od nacionalizma. Tada to nisam mogao znati, pošto sam bio i pomalo glup, ali Boško Petrović moja je generacija. Zato me je i pitao za Josefa Ladu.

https://www.jergovic.com/subotnja-matineja/zasto-me-b-p-onomad-pitao-za-josefa-ladu/?fbclid=IwAR0ic7cLxsOD0kyykst4DGAaLP38fo83pde4l_UZ5luSCBAvEK21LPi1ux4