SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
ADVENT I KORUPCIJA
 
Zašto Hrvati izbjegavaju aukcije?
Autor/izvor: Velimir Šonje, Arhivanalitika
Datum objave: 08.12.2019. - 16:29:42

KOMENTAR - Nakon što su mediji (hvala im na tome) otkrili najblaže rečeno čudne načine gradske dodjele prostora za takozvane „kućice" na Adventu u Zagrebu, postavilo se vrlo jednostavno pitanje: zašto Grad Zagreb ne alocira „kućice", odnosno rijedak prostor na kojem su one smještene, aukcijom, ne bi li maksimalizirao prihod, kako to u sličnim slučajevima rade sve javne institucije ovoga svijeta?

Aukcija je mehanizam koji služi za ekstrakciju „potrošačkog viška". U nedostatku tržišnog mehanizma, aukcija ga oponaša s ciljem prisvajanja što većeg dijela vrijednosti u korist prodavatelja.

Postoje dva glavna modela aukcije. U modelu nizozemske aukcije isklična se cijena oglašava vrlo visoko i aukcija kreće prema dolje, sve do prvog javljanja kupca, ili dok se ne dosegne neka donja rezervacijska cijena ispod koje prodavatelj više ne želi prodati. Ako se prodaje veći broj komada, kao što je slučaj s aukcijama američkih državnih obveznica, prvi kupac neće kupiti cijelu količinu i aukcija se nastavlja sve dok se ne proda cjelokupna predviđena količina. Na taj se način otkrivaju preferencije kupaca i svatko plaća cijenu po kojoj je spreman kupiti danu količinu.

S druge strane, engleska aukcija kreće odozdo prema gore. Početna točka je rezervacijska cijena koja može biti jednaka procjeni neovisnog eksperta (čest slučaj kod aukcija umjetnina), ili se rezervacijska cijena određuje kao donji prag ispod kojega kupac ne želi prodati (dvije cijene će se često podudarati). Aukcija ide prema gore dok se javljaju kupci, sve dok jedan kupac koji je spreman platiti najviše ne ostane sam. Ako kupaca nema, s prodavateljem se unaprijed dogovori hoće li se predmet povući s aukcije, ili će se odvijati ono što se kod nas nezgrapno naziva „jeftimba" – spuštanje cijene prema dolje, ispod rezervacijske cijene, kao u modelu nizozemske aukcije.

U vezi s organizacijom aukcija postoji niz varijacija, detalja i hibridnih modela, no ono što nas ovdje zanima jest sam mehanizam koji počiva na cijeni kao iskazu preferencija i kupovne moći. Cijene su glavni mehanizam alokacije predmeta na pojedince. Utoliko su aukcije najsavršenije metafore tržišta (iako su i same oblik tržišta). Postavlja se pitanje kako to da su u nekim društvima aukcijski mehanizmi svakodnevica, a u nekima rijetke pojave koje se, štoviše, izbjegavaju i mogu poprimiti negativan društveni pečat?

Amerikanci su opsjednuti aukcijama. I na našim TV kanalima nagledali smo se serija u kojima se aukcije ili spominju (u slavnoj Pawnshop spominju se u gotovo svakoj epizodi), ili ih neposredno gledamo. Filmska ih je industrija nemilice eksploatirala; ovdje je kratak prikaz najpoznatijih.

No, to nije samo američka specifičnost. Britanska opsjednutost aukcijama odavno je ekranizirana u seriji Lovejoy o sitnom prevarantu i trgovcu umjetninama, koju pamti moja generacija, no zasigurno je najslavnija ekranizacija aukcije ona slučajno pronađenog sata kojeg su Dell i Rodney kod Sothesby's prodali za 6,2 milijuna funti (s uključenom provizijom aukcijske kuće).

Naša kultura ne poznaje aukciju kao mitsko mjesto igre istine i odluke što će kome pripasti, i to nije slučajno. Otvoreni aukcijski mehanizmi, kao i otvorena, uređena tržišta (što aukcije u svojoj naravi jesu), prakticiraju se rijetko. Prava je rijetkost i da se u našoj zemlji i šire na jugoistoku netko nametne kao autoritativan organizator aukcije – koji "izvikuje" ili ističe cijenu. Ljudi preferiraju anonimne tržišne mehanizme – oglasnike i izravne kontakte. Čak i kada je riječ o notornim umjetninama, aukcije su u Hrvatskoj (točnije u Zagrebu) pojava novijega datuma zahvaljujući pojavama kuća kao što su Kontura i Art Salon Zagreb. Hrvati više vole igre zatvorenih, nego otvorenih karata; zašto?

Jedan mogući razlog leži u tome što ljudi mnogo više vrednuju subjektivni osjećaj bogatstva odnosno vrijednosti, nego likvidnost i razotkrivanje vrijednosti koja je jednaka onome što je netko drugi spreman platiti. Mit o subjektivnoj vrijednosti koja nema novčani ekvivalent objašnjava i zašto hrvatska država još uvijek ima mnoštvo manjinskih udjela u poduzećima. Od početka privatizacije vrijednosti su se određivale administrativno i dugo se nisu dopuštale prodaje ispod procijenjene „vrijednosti". Također, jedan od glavnih argumenata protiv privatizacija kroz desetljeća bio je da se obiteljsko srebro ne prodaje kad je kriza, a stalno se mislilo da je neka kriza, i da će netom, sutra, svijetu biti razotkrivena nevjerojatna vrijednost gospodarskoga blaga kojim raspolažemo. To se naravno nije dogodilo, jer skrivenoga blaga nije bilo.

Općenito, previsoko postavljanje donje rezervacijske vrijednosti smanjit će trgovanje i likvidnost, a imovina neće dolaziti u ruke onih koji imaju neku ideju što s njome učiniti, dok će ostajati u rukama onih koji imovinu zapravo žele prodati, jer ne znaju što bi s njome, ili im treba novac, ali ne mogu podnijeti psihološku bol "jeftimbe" (grozna tvorba ove riječi vjerojatno odražava kolektivnu emociju koja je u nju ugrađena). Psihološka inhibicija spram "jeftimbe" ili previsoko vrednovanje posjeda (eng. endowment effect) jedan je od uzroka tipične „asset rich – cash poor" situacije u kojoj se društvo u cjelini nalazi u gubitku.

Drugi mogući razlog nepopularnosti aukcija leži u percepciji njihove nemoralnosti. Jasno je da na aukciji pobjeđuje onaj tko daje više novca, dakle ne onaj s najviše priznanja, medalja, ugleda, političkih veza, već onaj s najviše najvažnije statistike – novca. To može biti problem. Intuitivno je jasno da postoje stvari koje ne želimo izložiti aukcijskom mehanizmu. Primjerice, ako je oko jedan sat potrebno da srce dođe do lokacije na kojoj će biti presađeno, održavanje aukcije na kojoj će se odlučiti kome će to srce ići, bilo bi ne samo nemoralno nego i besmisleno zbog gubitka vremena koje je potrebno za organizaciju i provedbu aukcije.

Iz primjera je očito da neka društva žele ograničiti ne-cjenovne mehanizme alokacije na mali broj stvari o kojima treba postići politički ili dogovor stručnjaka, jer vjeruju da je cjenovna alokacija široko primjenjiva. U isto vrijeme, neka druga društva uglavnom teže suspendirati cjenovne mehanizme alokacije smatrajući ih neprihvatljivima iz moralnih, povijesnih i inih razloga u vrlo širokom spektru slučajeva. Možda prostor na gradskim trgovima doista treba tretirati onako kao što u moralnome smislu tretiramo ljudsko srce, jer na koncu, naši trgovi jesu srca naših gradova, i možda bismo se na tragu te logike trebali pouzdati u moralnost i mudrost našega lokalnog političkog vođe kada njegove službe odlučuju o tome kome i koliko kvadrata dodijeliti?

Treći mogući razlog nepopularnosti aukcija historijsko je siromaštvo. Ne čudi što su modeli aukcija dobili naziv po Engleskoj i Nizozemskoj – zemljama koje su „izmislile" kapitalizam, prvim zemljama u kojima su se čvrsto afirmirale bogatije trgovačke i industrijske elite koje su imale dovoljnu političku snagu za nametanje pravila igre. Očito je, naime, da bi o alokaciji što kome pripada jednako tako mogao odlučivati i vladar (uključujući i opciju da sve pripadne njemu, a takvih je slučajeva bilo u povijesti). Nasuprot tome, tamošnje su nove kapitalističke elite u jednom trenutku uspjele nastupiti kao brojna društvena skupina s interesima koji su bili suprotstavljeni staroj aristokraciji. Aukcijska pravila igre omogućavala su, s jedne strane, akviziciju imovine od strane novih elita, a s druge, široku participaciju – a to znači i šansu – za brojne članove tih novih elita. Iako ih zovemo „elitom", njihova brojnost pokazuje veliku unutarnju dinamiku i balans snaga, tako da su se jednaka pravila igre i pristupa unutar skupine zadržali kao pravilo ponašanja i bitan faktor unutarnje kohezije, bitan u nastupu prema ostatku društva. Drugim riječima, brzo se shvatilo da konkurencija može biti destruktivna ako ne počiva na jasnim pravilima igre.

Međutim, tamo gdje su platežno sposobni slojevi bili uži, malobrojniji, a to su osobito bile zemlje istoka i jugoistoka Europe, pojavile su se dvije vrste problema: prvo, bogatiji slojevi nisu mogli nametnuti i održati „svoja" pravila igre (socijalističke revolucije eklatantan su primjer toga neuspjeha) i drugo, velika većina ljudi izvan novih trgovačkih, financijskih i industrijskih elita imala je strah od koncentracije imovine kod maloga broja (novih) ruku. Stoga su elite bez novca – aristokratske, vojne, ratničke, političke i ine, uz pomoć najširih, često vrlo siromašnih slojeva, uspijevale povremeno zatvoriti neka društva, koristeći pritom strahove od koncentracije moći i bogatstva u rukama užih domaćih slojeva ili bogatijih stranaca. Njihov bi dolazak naročito pogodovao sijanju straha da će kroz novčane odnose preuzeti „sve vrijedno", iako je to „sve vrijedno" najčešće bio privid. Ako dovoljno dugo pamtite, možda ćete se sjetiti da su „ugledni komentatori" u dnevnim novinama devedesetih pisali protiv sređivanja zemljišnih knjiga „jer stranci će pokupovati sve"; isti strahovi su se replicirali prije ulaska u EU. Na kraju, niti su stranci "preuzeli sve", niti su zemljišne knjige do kraja sređene (jesu urednije), niti smo mi s nemalim preostalim dijelom imovina učinili nešto ekstra pametno.

Četvrti razlog nepopularnosti aukcija mogla bi biti loša iskustva s aukcionerima. I slavni je Sothesby's imao svoje afere! Bez referiranja na konkretne historijske događaje, spekuliramo: masovnije prevare u ranoj fazi širenja aukcijskih mehanizama mogle su stvoriti odbojnost prema takvim rješenjima. To je malo problematična teza jer ispada da je ovdje bilo više prevaranata u počecima nego u Nizozemskoj, ali ostavimo ju kao hipotezu.

Peti razlog nepopularnosti aukcija je otvorenost pristupa i depersonalizacija. Monete poput utjecaja i političke moći nemaju nikakvu platežnu sposobnost u usporedbi s akumuliranim brojevima na računu ako se striktno slijede aukcijska pravila. Time se društveni kapital mnogih osoba ogoljuje kao šuplja priča – potpuno bezvrijedna reputacijska imovina koja se ne može rastaliti i pretočiti u neku materijalnu vrijednost. Jasno: ako najugledniji član zajednice, recimo predsjednik neke akademije ili premijer živi u mnogo lošijoj nekretnini od kakva "profana" trgovca krpicama, to će Iako izazvati odbojnost, zavist.

„Nije u šoldima sve" predstavlja adekvatnu utjehu za one koji na aukciji nemaju šanse, i premda u dobrom dijelu života to i jest tako, šoldi ipak dobro dođu, a to znaju i naši nogometaši koji, naravno, nisu dužni misliti o tome da kultura koja se temelji na toj normi ostaje zatvorena i podložena najprimitivnijim oblicima eksploatacije, afirmacije privilegija, nepotizma i korupcije.

U takvoj će se kulturi javni službenici ponašati kao šerifi, a kao što je zapisao Darko Polšek u našoj knjizi „Prešućeni trijumf liberalizma", njihove će političke oporuke počinjati s „Ako ikada umrem...". Javna će se dobra alocirati osobnom krugu podupiratelja i neformalnih vjerovnika iz odnosa formiranih "ispod stola", a sve će biti začinjeno s još malo podmazivanja pokojom gradskom subvencijom. Puk će sve to demokratski podupirati, smrtno uplašen kako neki alternativni mehanizam alokacije ne bi doveo do toga da na otvorenom natječaju pobjedi neki drugi, drugačiji, ne daj bože kakav "tajkun" ili još gore, "stranac". Zar ćemo sve "naše" prodati strancima? Nije li onda bolje imati "našeg" šerifa?

Hrvatska je zemlja koja nema svoju financijsku elitu, poduzetničku elitu, menadžersku elitu. Sve je uspješno podređeno političkim elitama koje rade gotovo što žele, biraju i alociraju po volji; dijele, dodjeljuju, potiču, i čine to, da se ne zavaravamo, najčešće uz gromoglasan pljesak okupljenih. Pritom veliki dio ljudi i dalje živi impregniran strahom od financijskih moćnika, stranaca i zlih poduzetnika, iako se spomenuti, kao i oni, pokušavaju snaći u igri koju razotkriva ovaj tužni, adventski blues.

https://arhivanalitika.hr/blog/adventski-blues-zasto-je-aukcija-stran-pojam-hrvatima/