SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
POUKE
 
Što nam govore slučajevi Croatia Airlinesa i 3. maja?
Autor/izvor: Velimir Šonje, Arhivanalitika
Datum objave: 22.09.2019. - 17:06:00
KOMENTAR - Vrijeme je za malo razmišljanja o razlici između državnog vlasništva i javnog interesa. U Hrvatskoj se te dvije stvari poistovjećuju. Na primjer: javno obrazovanje se dobiva u državnim školama; ako želimo sigurnu i povoljnu električnu energiju, HEP mora biti naš (državni); autoceste moraju biti naše jer smo ih mi gradili… i tako dalje.

Naravno, ništa od spomenutog ne mora biti tako. Švedska je jedna od najbogatijih i najegalitarnijih država svijeta iako se javno obrazovanje dobiva u privatnim školama. Mnoge velike energetske kompanije koje opskrbljuju milijune potrošača su dionička društva čije su dionice uvrštene na burzama. Autocestama u mnogim razvijenim zemljama upravljaju privatni operateri. I tako dalje.

Podsjećanje na razliku između državnog vlasništva i javnog interesa dobiva na važnosti nakon prošloga tjedna. Donesene su tri političke odluke koje su podsjetile na veliku temu o razlici državnog vlasništva i javnog interesa koja leži u samome srcu naših gospodarskih neuspjeha. Riječ je o:

Dodjeli 250 milijuna kuna „avansa“ Croatia Airlinesu.

Dodjeli jamstva u iznosu od 26 milijuna eura riječkom 3. maju.

Iako nije izravno povezano s prva dva slučaja, komentirat ćemo i odustajanje od takozvane mirovinske reforme (čime će se vjerojatno poništiti i promjene iz vremena Milanovićeve vlade), tako što će se penali za rano umirovljenje koje će biti moguće sa 60 i 35 godina staža smanjiti s 0,3% na 0,2% na mjesec, a pravo na punu mirovinu stjecati sa 65 godina starosti.

Odlukama je zajedničko to što se u pozadini na nejasan način miješaju pojmovi državnog vlasništva i javnog interesa. Otud proizlaze nejasne ekonomske kalkulacije iz kojih zainteresirana javnost ne može ništa zaključiti.

Croatia Airlines je državna kompanija, ali je godinama u gubicima. To nije iznenađenje, jer avioindustrija nalazi se u velikim problemima. Ako problemi nisu od jučer, postavlja se pitanje što se do sada čekalo. Čekanje je dovelo do toga da bi CA uskoro prestala poslovati kada joj vlada (vlasnik) ne bi dala injekciju od 250 milijuna kuna. Odluka o dodjeli novca kompaniji dio je šireg „paketa“ mjera koje moraju dovesti do početka (zapazite: početka, a ne kraja) procesa traženja strateškog partnera do lipnja sljedeće godine. Iz dokumenata se ne može zaključiti kako je i da li je ovaj avans usklađen s EU pravilima tržišnog natjecanja. Vladinoj odluci nedostaje prilog od 30-50 stranica namijenjen javnosti ali i ministrima koji su o ovome trebali odlučiti, gdje bi se vidjeli parametri poslovanja kompanije, ciljevi i instrumenti kojima će se ciljevi postići.

Uz to, priči o CA nedostaje ono ključno: definicija javnog interesa. Jesu li crveno-bijela polja na repovima aviona koja se vide na europskim aerodromima, kao da je riječ o kakvom reklamnom panou javni interes, ili bi taj interes trebalo tražiti u nečem drugom? Sigurno je da postoje strateški važne linije, ipak smo turistička zemlja; na primjer, s Kanadom, Amerikom. No, niti jednu od tih linija ne vozi Croatia. U čemu je, dakle, javni interes u avio-prijevozu, ispunjava li ga CA uopće, i može li se, kada ga jasno definiramo, taj javni interes ostvariti na neki drugi, jeftiniji, efikasniji, kvalitetniji način, od ove sage s državnom kompanijom? 250 milijuna kuna je otišlo, a jasnog odgovora na ova pitanja – nema.

Priča o brodogradnji dobro je poznata. Uljanik je vlasnik 3. maja, ali 3. maj je navodno operativno bolji u izgradnji brodova i tamo ima smisla spašavati djelatnost. Kako je nekoliko brodova na navozu (za koja su jamstva zbog obustave radova već aktivirana – pare su već isparile), navodno se isplati ponovo pregovarati s naručiteljima brodova, financirati izgradnju i isporuku novim javnim sredstvima (jer vlastitih 3. maj u stečaju nema), ne bi li se onaj novac isplaćen za jamstva povratio.

Čovjek bi očekivao da će u dokumentima na temelju kojih je odluka na vladi donesena pronaći neku dublju analizu koja je uvjerila ministre da se brojke zbrajaju u skladu s javnim interesom povrata novca, ali Vladina odluka ima dvije stranice iz kojih se može iščitati kako je jedan kanadski kupac broda pristao platiti brod ako mu bude isporučen do rujna 2020. (prvotno je trebao biti isporučen do rujna ove godine ali kako nije, kupac je aktivirao državno jamstvo jer je financirao izgradnju broda). Iz dokumenata se dade iščitati da je kupac pristao platiti 33,4 milijuna eura ako mu brod bude isporučen za godinu dana, iz čega će se vratiti oko 6,8 milijuna eura (50 milijuna kuna) već odobrenog HBOR-ovog kredita i ovo novo zaduženje od 26 milijuna koje je znatno veće od u kolovozu odobrenog okvira za jamstva od 150 milijuna kuna. Kakvi su troškovi rizika, što bi moglo poći krivo (jer u brodogradnji skoro uvijek pođe krivo) i kakav je cost-benefit ovih transakcija za društvo u cjelini, nije poznato.

Zato je poznato zašto se odustaje od mirovinske reforme. Jer narod tako traži. Nitko pametan ne može ignorirati 700,000 potpisa u trenutku kada u sljedećih godinu dana slijede predsjednički i parlamentarni izbori. Prevelik bi to balast bio. Stoga se vladino odustajanje od promjene parametara mirovinskog sustava može smatrati pobjedom demokracije i dokazom kako ljudi mogu usmjeravati vladu i sprječavati njene odluke koje smatraju štetnima. To što je ovdje riječ o narodnoj odluci da se radi kraće i ranije ide u mirovinu uz manje penale, bez obzira tko će i kako to platiti, manje je važno. Poanta je da vlada ne postoji kao tehnokrat ili kao skup administratora koji su odvojeni od ljudi. Vlast više ili manje precizno odražava želje ljudi.

Ovaj se princip odnosi i na financiranje brodogradnje i na Croatia Airlines, i u širem smislu, na nesposobnost razlikovanja državnog vlasništva i javnog interesa. Sve su to prilično točni odrazi preferencija većine, i/ili pritisaka ključnih interesnih skupina koje djeluju oko ovih pitanja, jer politika u demokraciji uvijek osluškuje bilo i reagira, ako već ne na način koji će maksimalizirati glasove, a ono barem na način koji ih neće vjerojatno umanjiti. Ove tri odluke stoga možemo smatrati indirektnim pokazateljem raspoloženja u hrvatskom biračkom tijelu: želimo državnu avio kompaniju bez obzira koliko to košta, želimo brodogradnju i ne želimo raditi dulje od 60-te ili 65 ako baš moramo.

Većina ljudi je svjesna da zbog takvih odluka novac curi između prstiju, ali je vrlo vjerojatno da su ove odluke većini prihvatljive bez obzira na cijenu. Zašto je tako? Mislim da postoje tri razloga.

Prvo, dio ljudi misli da iza svakog velikog poduhvata stoji država, da novac koji država troši nije bačen, nego je nekakva „investicija“. Mnogima se vjerojatno čini samorazumljivim da ozbiljna država mora imati „svoju“ aviokompaniju. To je pitanje osjećaja, suvereniteta, marketinga u svijetu, a novac će se već nekako vratiti. Kroz prepoznatljivost, ako nikako drugačije.

Drugo, vraćamo se početnoj temi o razlikovanju državnog vlasništva i javnog interesa: ljudi slabo razlikuju te stvari, jer je vlasništvo vidljivo, a ostvarenje javnog interesa kroz regulaciju ili na neki drugi način, nije toliko vidljivo. I komplicirano je: na primjer, ako bi se izvodile aukcije subvencija za neprofitabilne linije od javnog interesa i ako bi na tim natječajima pobjeđivali stranci, nije li prirodniji da mi imamo svog igrača pa vodimo politiku kroz državnu firmu (ovo je ilustracija generalnog principa)?

Treće, najveći dio hrvatskog biračkog tijela nisu neto uplatitelji u proračun, tako da ne mogu povezati svoju lisnicu sa izdacima o kojima je ovdje riječ. Povezivanje je naročito teško kada je riječ o mirovinskom sustavu kroz koji se odvijaju složene preraspodjele među generacijama koje malo tko razumije. Kratkovidnost i inače prevladava, a osobito je teško imati cijelu sliku u glavi kada treba jednako vagati vlastiti interes i interes djece i unučadi (jednu ili dvije generacije unaprijed). Osim toga, argument negativne pravednosti generacije koja je sada pred mirovinom izbija na površinu, jer zašto bi oni lošije prolazili od generacije svojih roditelja.

Kada se sve zbroji i oduzme, plus-minus, dolazi se do zaključka da, osobito u predizborno vrijeme, raste uska sprega između želja naroda i poteza politike. Pred nama su gotovo dvije godine uske korelacije: predsjednički, parlamentarni, pa lokalni izbori 2021. Sada se puno toga može pročitati o društvu. To je vrijeme podsjećanja, da se netko ne bi zavaravao.

https://arhivanalitika.hr/blog/dobro-jutro-hrvatska-kako-novac-curi-izmedu-prstiju/