SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
REALNO
 
Hrvatska ekonomija nije u gorem stanju nego 2007.
Autor/izvor: Iviica Brkljača, Jutarnji list
Datum objave: 22.09.2019. - 08:17:00
Zadnja izmjena: 22.09.2019. - 19:36:34
KOMENTAR - Značajno usporavanje gospodarskog rasta u Europskoj uniji - a neke zemlje poput Njemačke, Italije i Švedske već su jednom nogom u recesiji - nužno vodi prema pitanju kako će Hrvatska ovaj put proći u nadolazećoj recesiji.

Jer u prošloj (svjetskoj) krizi hrvatsko je gospodarstvo bilo snažno pogođeno, a potrebno nam je bilo šest punih godina da ponovno zabilježimo pozitivne stope gospodarskog rasta.

Neki domaći ekonomisti, a posljednji u nizu bio je ugledni Andrej Grubišić, tvrde da je hrvatsko gospodarstvo danas ranjivije nego 2007. i 2008. (Grubišić, u inače dobrom intervjuu na N1 28. kolovoza 2019.). Drugi pak, poput Dejana Kovača, hrvatskog ekonomista s Princetona i sada predsjedničkog kandidata, daju još smjelije tvrdnje, pa kažu kako će Hrvatska "za dvije godine bankrotirati" (intervju Indexu 9. kolovoza 2019.).

No, u kakvom se stanju hrvatsko gospodarstvo danas nalazi i jesmo li uistinu ranjiviji nego 2007.? Da bismo na ta pitanja odgovorili, prvo se moramo podsjetiti zašto je prošla kriza u Hrvatskoj bila tako duboka te zašto je tako dugo trajala.

Naime, glavni uzrok, osim potpuno pogrešnih poteza nekoliko Vlada kao odgovor na krizu, bio je u silnim vanjskotrgovinskim neravnotežama koje je Hrvatska kontinuirano imala u godinama prije krize. Gospodarski rast u Hrvatskoj temeljio se na zaduživanju i uvozu kapitala izvana (jer domaćeg nije bilo u toj mjeri), a prekomjerno su se zaduživali svi sektori: od kućanstva do države i državnih poduzeća. Kupovali su se automobili, ulagalo se primarno u cestogradnju i stambene nekretnine (tek zanemarivo u nove strojeve i opremu) itd. Dakle, trošili smo tuđu štednju, no ne za podizanje produktivnosti, nego je ista odlazila u sektor nerazmjenjivih dobara i klasičnu potrošnju.

Tako smo godinama imali manjak na tekućem računu platne bilance u visini od 5 do nevjerojatnih 9 posto BDP-a godišnje, a paralelno smo imali i proračunski manjak jer je država kontinuirano trošila više nego što bi prihodovala. Čak i u godinama kada je gospodarski rast prelazio 4 posto, manjak proračuna opće države bio je u prosjeku oko 3 do 4 posto BDP-a.

U tako velikim i kontinuiranim dvostrukim deficitima za trajanja gospodarske ekspanzije, a koji su financirani prije svega skupim inozemnim zaduživanjem, upravo se vidjela dugoročna neodrživost opisanog modela rasta. Velika svjetska kriza samo je ubrzala "prirodni kraj" koji je bio neminovan takvom razvojnom modelu (to je ono što se još nedovoljno razumije u Hrvatskoj).

S izbijanjem velike krize stvari se nužno počinju mijenjati. Uz smanjenje uvoza te rast izvoza roba i usluga (jer su se druge zemlje prije oporavile), Hrvatska je eliminirala deficit tekućeg računa platne bilance već do 2012., a ulaskom u EU 2013. počinje kontinuirano ostvarivati višak u ekonomskim transakcijama s inozemstvom.

U posljednje, pak, dvije-tri godine i javne su financije dovedene u ravnotežu (doduše, rastom prihodne strane proračuna, a ne racionalizacijom rashodne strane), a unatrag dvije godine ostvaren je čak i proračunski višak.

Drugim riječima, Hrvatska je iz dvojnog deficita prešla u dvojni suficit - i upravo se u tome najbolje očituje koliko je današnji gospodarski rast na fundamentalno različitim tj. održivijim temeljima u odnosu na stanje koje smo imali do 2008.

Danas RH nema vanjskotrgovinskih neravnoteža kao u razdoblju prije 2008.; gospodarski rast se ne temelji na enormnom i skupom zaduživanju; danas je gotovo sav kapital u bankama iz domaćih izvora, pa nema straha od bježanja kapitala i urušavanja financijskog sustava u sljedećoj recesiji; devizne rezerve HNB-a na dvostruko su većim razinama nego 2008.; javne investicije danas se gotovo u potpunosti financiraju iz europskih fondova pa nema straha da ponovno dođe do njihova naglog pada jer je državi ponestalo prostora za zaduživanje; članstvo u EU i sloboda kretanja radnika jamac je da više nikad nećemo vidjeti onakav dramatičan porast nezaposlenosti kao u prošloj krizi, kada je na burzi bilo 400 tisuća nezaposlenih; umjesto balona na tržištu kapitala tj. precijenjenih dionica, danas je Crobex na trećini nekadašnje vrijednosti te dionice izgledaju fundamentalno atraktivne itd.

Puno je stvari koje su iz temelja drukčije nego prije desetak godina i zato je promašeno tvrditi da je danas Hrvatska ranjivija nego prije 2007., a kamoli da će bankrotirati za dvije godine. To su tvrdnje koje ničim nisu potkrijepljene.

S druge strane, ostaje činjenica da je u području pravosuđa napravljeno malo ili nimalo pomaka, da je javna uprava i dalje neefikasna baš kao i upravljanje javnim poduzećima, da je javni dug dvaput veći nego 2008. (to je jedan od rijetkih pokazatelja - ali vrlo važan - koji je znatno lošiji danas), da je porezna presija i dalje previsoka te ostale dobro poznate stvari koje priječe snažniji razvoj hrvatskog gospodarstva.

Dakle, valja raditi razliku između privatnog i državnog sektora: državni sektor se nije restrukturirao, a privatni u dobroj mjeri jest. Zato treba vršiti pritisak na sve Vlade da konačno krenu s famoznim strukturnim reformama jer dok se to ne napravi teško da ćemo uhvatiti korak sa zemljama Nove Europe.

Ipak, pogrešno je tvrditi da smo danas ranjiviji jer naprosto nismo, a širenje neopravdane panike i straha može djelovati samo kontraproduktivno. Nikakva apokalipsa nam se ne približava, a ne trebamo niti raditi fizičke zalihe hrane i saditi vrtove (kao što je Ljubo Jurčić, među nekim dobrim savjetima, naveo u Slobodnoj Dalmaciji 26. kolovoza ove godine).

Hrvatskoj je potrebno ispravno identificiranje problema i trezveno traženje rješenja - jer smo mitova i pogrešnih dijagnoza imali i previše.

https://novac.jutarnji.hr/rasprave-i-rjesenja/ne-hrvatsko-gospodarstvo-danas-nije-ranjivije-nego-2007-i-2008/9387050/