SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
SJEĆANJE
 
Dvadeset godina od odlaska Miljenka Smoje
Autor/izvor: Matteo Esposito
Datum objave: 25.10.2015. - 09:33:00
Zadnja izmjena: 25.10.2015. - 09:36:15
ZAGREB - Dvadeset godina je prošlo od smrti Miljenka Smoje, novinara i književnika, posljednjeg istinskog simbola Splita.

Tim povodom prisjećamo se dijela eseja kojeg je u studentskom časopisu "The split mind" objavio mladi talijanski znanstvenik Matteo Esposito.

Pričati o Miljenku Smoji u Splitu, slično je kao pričati o Koloseumu u Rimu. Iako se o Koloseumu gotovo sve reklo i napisalo, o Smoji se, barem do sada, više reklo nego pisalo.

Približiti se Smoji kao stranac, ili jednostavno kao čovjek koji nema pojma o splitskom mentalitetu, nevjerojatan je izazov, jer kad autor kaže da njegov jezik “vonja od mora, od Dalmacije”, moramo poznavati taj miris, kojega se akademskim mjerilima ne može osjetiti. To, naravno, ne znači da nije nužno dubinski proučavati našega pisca, nego da analizirajući njegov život i djela, moramo uvijek imati na umu njegove izvore i odakle dolazi.

Svi znaju da je Smoje rođen u Velom Varošu, ali onima koji nikad nisu šetali splitskim Varošom i koji nikad nisu u njemu živjeli i doživjeli ga, to malo ili ništa ne znači. Kao Talijan počeo sam čitati Smoju, i uživao sam čitajući ga, ali sam ga razumio tek kad sam upoznao Split, jer su tada njegove riječi počele i meni “vonjat od mora, od Dalmacije”.

Naravno, često se pitam hoću li uspjeti proučiti jednog takvog posebnog pisca kako treba, ali stalno si govorim da moram barem pokušati jer mi se čini da jedan strani pogled može samo obogatiti studije o Smoji i o Splitu uopće. Ono što nedvojbeno mogu tvrditi jest da me sredozemni mentalitet kojem pripadam sigurno približava njemu.

Smoje je čitav život živio u Splitu i nije mogao živjeti nigdje drugdje – poznata je epizoda kad je trebao ići raditi u Zagreb za Vjesnik, ali se odmah vratio u rodni grad – jer nije mogao biti daleko od svoga grada, ali ni Split nije mogao biti bez svoga kroničara. Njegova biografija je sigurno vrlo važna za razumijevanje autora jer u biografiji možemo naći sve izvore: njegov jezik, njegove likove, njegovo mišljenje.

Teško je reći koliko je točno napisao u četrdesetak godina svoje karijere. Tisuće članaka su rasprostranjene po raznim novinama, časopisima i svemu ostalom što se u Jugoslaviji objavilo. Unatoč trudu Zaklade “Grenc”, koja je Smojine članke i druge spise neumorno razvrstavala te ih i danas s jednakim entuzijazmom razvrstava, još uvijek ne postoji konkretna i konačna bibliografija Smojinih djela.

Što se tiče biografija, situacija je malo bolja. Imamo Ivaniševićevu biografiju Smoje: Biografija, i važan intervju Borisa Dežulovića u dvanaest nastavaka koji je objavio Feral Tribune nakon Smojine smrti. Osim toga, čitajući njegove rubrike i članke, možemo naći veliki broj informacija. Tek zadnjih godina Smojina su se djela počela malo dublje proučavati te su se počeli pisati diplomski radovi o njemu, iako se već prije dvadeset, trideset godina govorilo o “fenomenu Smoje”.

Smatram da je ključno pitanje kako to da je čakavski pisac bio popularan toliko da se moglo govoriti o “fenomenu Smoje”. Koliko je jednostavno pitanje, toliko je težak i kompliciran odgovor... Smoje je otvorio vrata kroz koja su poslije njega mnogi pisci prošli, on je u komunističkoj Jugoslaviji razumio kako kritizirati režim i izbjeći cenzuru.

Od školskih je dana sanjao da postane novinar i otkad je izdao prvi članak 1948., nije prestao pisati do smrti, a točnije i “poslije smrti”. Naime, poslao bi redakciji Ferala svoje članke već u ponedjeljak, iako ih je mogao poslati i kasnije, a sam je objasnio i zašto: “Da kad umren, imate još jedan tekst za idući broj […]. Ali to je samo dok ne sredin sa svetin Petron di će me poslat…”

Njegove rubrike su bile najčitanije i trajale su godinama, možemo spomenuti neke kao: Ćakule na šentadi, Dnevnik jednog penzionera, Dalmatinska pisma, Mali Marinko itd. Uz te stalne rubrike bio je reporter, romanopisac i scenarist. Ipak, prije svega bio je kroničar, najveći kroničar svoga grada i Dalmacije uopće. Smatram da se od ovoga mora početi – od njegove uloge kroničara običnih ljudi – ako želimo razumjeti Smojinu poruku, jer je njegov najveći uspjeh bio baš uveličavanje jednostavnosti. Čak bi se moglo govoriti i o poetici jednostavnosti...

Njegovo se ironično, humorističko i satirično pisanje potpuno slaže sa splitskom i dalmatinskom tradicijom, kao što i sam priznaje:

“U Dalmaciji je nemoguće ne pisati humor. Ili ga ne osjećati. […] Samo sam nastavio tradiciju.” On je našao u “svojim malim ljudima” inspiraciju, jezik i izvor pisanja, ali ih nikada nije gledao svisoka, jer se i sam osjećao dijelom tih ljudi s kojima je stalno razgovarao i komentirao događaje.

Tako je pisac ocijenio vlastiti odnos s “malim ljudima”:

“Ja poznan u dušu tog malog čovika, mog čovika, kad me pogleda, znan ja što on misli. Kad šuti, znan ja što on govori i što bi htio. Ja lutam ovom obalom već 35 godina, znan ko u kojoj kući živi i kako u njoj živi. Znan ja što tog čovika tišti.”

Novinar se također protivio novom nerazumljivom partijskom jeziku: “Nekad je Partija govorila svojim lipim proleterskim jezikom, koji je svaki radnik razumio. […] Kako se danas govori i piše, uvija i zavija, narod malo šta razumije.”

Što se partijskog jezika tiče, moglo bi se reći da ga je on preveo na jednostavan jezik kako bi svi razumjeli što se zapravo događa oko njih. I čini mi se da se baš u ovom odnosu s ljudima i prema ljudima krije barem jedna tajna Smojine popularnosti.

Smoje je sigurno najveći kroničar Splita, i ja se slažem s Velimirom Viskovićem kada piše:

“Ma koliko mi dosad imali tih čakavskih pučkih pripovjedača, čini mi se da je Smoje prvi među njima autentičan; on je prvi do kraja primijenio sve konvencije usmenog splitskog pripovjedaštva koje ne poznaje i ne priznaje privatnost i pravo individue na intimnost. […] Ta krajnja otvorenost i intimnost sa čitateljem ne ogleda se samo u izboru topike […], on je svoj leksik oslobodio od stega ćudoređa koje su stezale naše dijalektalne pisce, a koje i danas stežu naše novinstvo uopće.”

Njegov je jezik neslužbeni, dijalektalni, ali, nemojmo se varati, to ne znači da novinar nije o jeziku puno razmišljao. On je rekao: “Jezik san prilagodija čitaocu”, i stvarno ga je tijekom godina mijenjao prema čitateljima i prema novim splitskim izrazima, dubinski radeći na riječima.

Sve jezične promjene su za Smoju potpuno normalne:

“Jezik se minja ka i sve na svitu. Čitam svoju čakavstinu od prije 30 godina i ovu današnju: to je ogromna razlika. Ja čakavstinu dobro znam, učija sam je od babe.” Više od deset godina kasnije, u jednom sličnom razgovoru, dodaje: “Da sada pišen kako san onda pisa, ne bi me tri dila svita razumilo.”

Smoje smatra da je baš jezik sastavni dio uspjeha Našega Maloga mista: “Ti likovi su govorili živin jezikon, to nisu bili mrtvi dijalozi, taj je jezik – ne samo zato šta je bija čakavski – bija nov.”

Čini mi se da ga većina ljudi koji su ga polemizirali nisu čitali ni razumjeli kako treba, jer se poslije pažljive analize ne razumije kako nisu shvatili njegovu oštru kritiku i njegove poruke čitateljima.

“Smoje je bio lucidan kroničar Splita, ali i njegov emocionalni kritičar”, tumačio je društvo, jezik, ljudsko ponašanje i mnoge druge sfere života. Zato je potpuno nerazumljiva optužba da on samo piše “pizdarije”. Iako i sam pisac ponekad odgovara na ovu optužbu, sa sardonskim smijehom, govoreći da je istina da piše samo “pizdarije”, ali su njegove “pizdarije” u biti bile važnije od mnogih ozbiljnih razgovora.

Čini mi se da se malo po malo i on počinje smatrati književnikom, a ne samo novinarom – u tom smislu vrlo je važna Povijest hrvatske književnosti Slobodana Prosperova Novaka, jer se Miljenko Smoje prvi put nalazi među autorima u jednoj povijesti književnosti. Ipak, još smo daleko od jasnog kritičkog rada o njemu. Smatram da Smoje zasigurno zaslužuje više studija i bogatiju analizu njegova opusa.

Puno se govorilo i pisalo o izgradnji spomenika Smoji u Splitu i o ulici Miljenka Smoje, ali nedvojbeno najveći spomenik koji Split može izgraditi u čast Miljenku Smoji je stalno čitanje i razumijevanje njegovih djela. Moram priznati da je odluka ovoga časopisa (“The Split Mind”, op. SD) da objavi dramu Roko I. Krvolok, oli Ča je život vengo fantažija, primjer razumijevanja Smojina opusa, budući da je taj tekst uspješna sinteza misli, stila, ironije i oštroumnosti našega pisca, u okviru Smojinih splitskih izvora.

Miljenko Smoje, zvani Šunje, rođen je u Splitu, u dijelu grada zvanom Veli Varoš, 14. veljače 1923., gdje je i umro 25. listopada 1995. Premda je 72 godine živio u istom gradu, bio je stanovnik Kraljevine SHS, okupirane Dalmacije za vrijeme Drugog svjetskog rata, Jugoslavije, i na kraju Hrvatske (umro je mjesec dana prije Daytonskog sporazuma). On je pravo “ribarsko dite” i Varošanin, ali mu je, za razliku od mnogih njegovih vršnjaka, bilo omogućeno studiranje. Završio je pedagošku školu 1945., a potom je diplomirao hrvatski jezik i povijest. U tim godinama radio je u tiskari svog zeta i kao učitelj plesa. Za vrijeme rata približava se SKOJ-u, ali se sa skojevcima nije potpuno slagao. Kritizirao je bezvrijedne akcije za koje su mladi pogibali. Budući da je bio pod sumnjom, dali su mu posljednju šansu “da dokaže svoju lojalnost.

Dobio je zadatak da pred skupinom mladića, u čiju se vjernost također sumnjalo, ispara nekoliko letaka i potom izvijesti vrhušku konspirativne ćelije kako su iskušenici komentirali njegov čin”.

Njemu se činilo nepotrebno riskirati život za nekoliko letaka pa su ga zbog njegova odbijanja nazvali trockistom i anarhistom. “Od toga dana svim se silama trudio da održi pristojnu distancu od partije i njezinih jurišnika.”

Međutim, zadnji dani rata, osim slobode, donijeli su i drugi važan događaj u Smojinu životu. Naime, u tim danima se upoznao s mladom balerinom Lepom koja će postati njegova žena, ljubavnica, prijateljica i mnogo drugog, kako Varošanin priznaje: “A volin i ja nju, da ne lažen – jedina osoba na svitu koju volin više nego samoga sebe je – ona.”

Godina 1948. je jedna od ključnih u Smojinu životu jer je u toj godini, vrativši se iz Zagreba u Split, počeo raditi za Slobodnu Dalmaciju, s kojom će surađivati više od četrdeset godina. Od početka njegova rada u Slobodnoj Dalmaciji, umjesto “ljudikanja s liderima koji su mijenjali tokove suvremene povijesti [dao je prednost] ćakulama s priprostim svijetom [i] počeo je osjećati kako ga standardni književni jezik sputava”.

Smoje ovako objašnjava zašto se isključivo posvetio običnim ljudima i kako je shvatio razliku između gospode i “malih ljudi”. Već kao mladić, “san naučija da je među kurban bilo poštenijih žena nego po bogataškin palacima, a među lupežima časnijih judi od sve splitske gospode. Puno san naučija o judima, o malome, dobrome i pokvarenome svitu”. Pedesetih godina je zamijenio hrvatski jezik čakavskim izričajem koji mu je više odgovarao, povodeći se za drugim velikim Splićaninom, Markom Uvodićem, koji je djelovao između dva rata pišući na čakavskom.

Ovaj preokret presudan je za karijeru i za popularnost Varošanina. Naime, otkad je počeo pisati na čakavštini, postao je poznatiji. Prvo u Splitu, a zatim u cijeloj Jugoslaviji. Njegova odluka nije bila dobro primljena i mnogi su ga kritizirali, ali je Smoje već bio krenuo putem s kojeg nikada neće skrenuti. Istih, pedesetih, godina dobiva odobrenje glavnog urednika Mirka Peršena za izdavanje humorističkog lista Pomet.

Smoje je pisao za Slobodnu Dalmaciju, manje-više, do Domovinskog rata kad su ga iz nje izbacili. To je bilo najcrnjr razdoblje njegova života, ali su mu tada život spasili – kako i on ozbiljno tvrdi u Dežulovićevu intervjuu – feralovci, koji su mu ponudili suradnju. Novinar je ponudu odmah prihvatio te je 1993. počeo pisati za Feral Tribune, za koji je pisao do smrti.

Pisca su stalno optuživali i zbog “grubih riči”, ali je vrlo zanimljivo kako se on protiv tih optužbi branio pričajući u Dnevniku jednog penzionera s jednim gospodinom: “- Ali vi napišete i ‘jeben ti’! - Pa to je, šjor moj lipi, i vaša rič koliko i moja. Nisan je ja izventa. Rič ka i svaka druga. Sve su to riči, samo puke obične svakidašnje riči. A ja volin riči. Volin sve riči. A nike riči, istina, i mrzin. Riči zle, riči koje jemadu pogane, šporke sadržaje. A ta rič koju ste izvolili izreć lipa je, draga, smišna rič.”

Dijalekt u Smojinu načinu pisanja krije i drugu svrhu, a ta je prevariti cenzuru, pa tako novinaru, u jednom intervjuu iz 1994., govoreći o vlastitu jeziku i o cenzuri, kaže: “Moga san govorit, jer san se sitija pisat čakavski pa su ovi mislili da je to neozbiljno, da je to humoristički, a nisu vidili da san in utirava, pogotovo kad san napisa Malo misto. I njega san uspija prošvercat.”

Jezik, ironije i prividne jednostavne teme, to je njegovo oružje protiv vlasti i nepravde. Zna se da je ironija – i komičnost uopće – u srži element koji vrijeđa konvencionalnost, i od nje se udaljava, stvarajući “suprotni svijet” u kojemu je sve okrenuto, i da je najuspješniji način za izražavanje humora, popularni jezik. Miljenko Smoje se u svojim tekstovima služio svim nijansama komičnosti, od dobroćudnog vica do najoštrije satire protiv vlasti i društva.

Ne nedostaju u njegovu pisanju i groteskni likovi, kao na primjer Tonči Servantes (zasigurno najuspješni Smojin lik) i Načelnik u Našem Malom mistu, koji bi bili tipični komični par iako nikad nisu na sceni zajedno.